DJECA I STRESNI DOGAĐAJI

DJECA I STRESNI DOGAĐAJI

Teške i ugrožavajuće događaje koji na ljude djeluju vrlo uznemirujuće i stresno te koji su za ljude obično iznenadni i nenadani nazivamo stresnim događajima. Najčešće vrste stresnih događaja su smrt u obitelji, nesreće, prirodne katastrofe (požari, poplave, potresi) i epidemije različitih bolesti. Kada čujemo ili vidimo vijest o stresnom događaju možemo se osjećati uplašeno i zabrinuto te pokazivati znakove stresa. Suosjećamo s drugima čak iako sama vijest nije vezana uz nas. U situacijama kada je stresni događaj vezan za područje u kojem živimo, naše reakcije postaju mnogo izraženije te je takav način reagiranja u potpunosti normalna pojava kod ljudi.

Često nismo svjesni kako djeca predškolske dobi doživljavaju stresne događaje iz svoje okoline pa ne reagiramo pravovremeno u takvim stresnim situacijama. Dijete predškolske dobi jako je osjetljivo na promjene u svojoj okolini, a posebice na promjene u osjećajima i ponašanju roditelja. U takvim situacijama dijete osjeća strah i tjeskobu jer procjenjuje da je situacija koja se događa u njegovoj blizini ugrožavajuća za njegove najbliže i da ih može na neki način povrijediti, bilo fizički ili psihički. Dijete tada ne vjeruje da ima kapacitet nositi se s izazovom koji je pred njim. Koliko god se odraslim osobama djetetove reakcije na stresne događaj činile stvarne ili ne, za dijete su ti osjećaji stvarni i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete ponovno osjeća sigurno i zaštićeno. U stresnim situacijama, ali i općenito,  dijete se ugleda u rekcije svojih roditelja i traži roditeljsko vođenje i usmjeravanje. Najbolja potpora i model u ponašanju vlastitom djetetu pružaju odrasli koji se sa stresnim situacijama suočavaju na smiren i siguran način dok pretjerana zabrinutost roditelja i drugih odraslih može dovesti do povećanja osjećaja straha, anksioznosti i uznemirenosti kod djeteta. Tijekom stresnih događaja kao odrasle osobe trebali bismo biti svjesni svojih postupaka, svog verbalnog i neverbalnog ponašanja te utjecaja vlastitog ponašanja na dijete. Što i kako odrasli kažu ili čine može utjecati na intenzitet uznemirenosti kod djece odnosno može utjecati na to kako će se dijete ponašati u stresnoj situaciji.

Kod djece predškolske dobi često se mašta isprepliće sa stvarnošću te je osobito važno da roditelj ili druga odrasla osoba koja je uz dijete pomogne djetetu da se nosi sa strahom i uznemirenosti. Roditelji mogu umiriti dijete i pružiti mu podršku uz pomoć fizičkog kontakta i umirujućih riječi. U suočavanju i nošenju s vlastitom uznemirenosti roditeljska potpora uključuje i pružanje točnih, njihovim godinama primjerenih informacija o stresnom događaju i načinu reagiranja. Na stvaranje osjećaja sigurnosti i na smanjenje osjećaja zabrinutosti kod djeteta utječu učenje pozitivnim strategijama suočavanja sa stresnim situacijama, razgovor s djetetom o njegovim strahovima i zabrinutosti te pružanje osjećaja stabilnosti i predvidivosti.

U situacijama epidemija bolesti i prirodnih nepogoda odrasli svakako trebaju biti informirani, ali pritom treba voditi računa o izloženosti medijima i vijestima s obzirom na to da dosadašnja praksa pokazuje kako pretjerana izloženost vijestima o događaju utječe na povišenje osjećaja stresa i stvaranje panike. Posebno treba biti svjestan djetetove razine izloženosti medijima i vijestima, odnosno izbjegavati izlaganje djeteta informacijama i vijestima koje su za njega uznemirujuće. Takve informacije i vijesti često znaju biti neprimjerene s obzirom na dob djece i mogu dovesti do dodatne zbunjenosti i uznemirenosti, posebice kod mlađe djece.

U današnje vrijeme svjedočimo svakodnevnim stresnim i turbulentnim događajima koji dovode do stvaranja osjećaja straha i zbunjenosti.

Djeca nemaju razvijene mehanizme i kapacitet za nošenje s takvim emocijama stoga je na odraslima da im pomognu suočiti se i nositi s tim osjećajima, a sve s ciljem osiguravanja njihove dobrobiti i sigurnosti. U takvim situacijama odrasli ne trebaju zaboraviti sebe i voditi računa da brigom o sebi pružaju pozitivan primjer svojoj djeci.

Katarina Milanović, stručni suradnik psiholog

https://www.hzjz.hr/priopcenja-mediji/psiholoski-aspekti-pojave-koronavirusa/

http://zgpd.hr/2020/03/14/kako-pruziti-podrsku-djeci-u-periodu-zdravstvene-krize/?fbclid=IwAR13UjCIsLG4Ul8oteGwk3HoDwuOmY19b_SMD7kReYjiVJGvQ-5OkUKKBkY